Knjizevnost, etc...

PRIČE....

22.03.2006.

NJEGOVA PRIČA- (NEISPRIČANA- II DIO)- pretpostavljeni roman- početak

Moram se vratiti negdje u osamdesete godine prošloga vijeka/stoljeća kako bih samom sebi mogao objasniti šta ga je vodilo ka sunovratu sopstvenog razuma, ali i života. Bio je uspješan doktor medicine u našem malom gradu. Sve dok se nije desio taj slučaj.

Naime, u situaciji kada se benzin dijelio na bonove i ulje na tačkice u zemlji općega rasula zvanoj Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, pravednici tadašnji dovijali
su se na različite načine kako bi lažni san o bogatstvom omedjenoj kvaliteti življenja makar još malo ostao na horizontu nadanja. I Mehmed Džulbić je to radio. Iako je imao sasvim
solidnu plaću (sada u bonovima) gradskog ljekara ipak mu je nedostajalo gotovine sve više i više.

Gotovine kojom je mogao kupovati odlaske u Trst u shoping, ali i u Dubrovnik da ne bi zaostajao za lažnim džet- setom toga vremena, zasnovanom na kreditnim čekovima i Viza karticama Jugobanke koje su kasnile sa naplatom i po dva- tri mjeseca. Ostatak čudjenja bi učinila inflacija. Elem, Dr. Mehmed je išao i u vizite. U okolna sela. I kod Muslimana, i kod
Hrvata ali i kod Srba. A radio je nedozvoljene stvari. Zaista nedozvoljene. Tradicijom označeni prostori bivše Jugoslavije optočeni siromaštvom gonili su mladost sirotoga duha
proleterskog da...pravi djecu...I to najviše po selima. A nije se moglo. Tada bi on stupao na scenu. Iako je bio internista radio je poslove (odnosno, barem pokušao) ginekologa. Radio je
na pobačajima. Širom općine. Znalo se. Čim se u selu pročuje da ide Meho....nečija kuća je oplakala. I babo odnosno tata zove hećima da očisti kćer. Jer, zaboga, kako će svijetu u oči
pogledati.

Jugoslavija se raspadala, baš kao i moralne vrijednost hipokratove zakletve koju je Meho položio krajem sedamdesetih godina na Medicinskom fakultetu u Sarajevu. Doktor bi stigao, onako suh i prosjed. Izdužen kao munara lokalne džamije odnosno crkveni toranj parohije odnosno župe i vezao: E, moj domaćine, nemoj se sekirati, brzo ćemo mi to...Sad će mala biti k'o nova. Samo da pogledam. A ja dok se raspremim, a ti pripremi 300 Njemačkih maraka, znaš da dinare ne primam. Jadni domaćin bi samo odgovorio: Neka, neka, moj doktore, sad ću ja, sad ću.... I trčeći odlazio u kraj kuće da bi donio traženi iznos. Sve bi išlo kao po volji da Dr. Meho nije samom sebi presudio. Nikada mu nije bilo
dovoljno novca. Rutina kojom je radio abortuse, vremenom se pretvarala u nešto što bi se moglo nazvati isuviše jednostavnim poslom, tako da je Mehmed počeo griješiti, a novca je
imao sve više i više. Prvo je to bilo sa Milkom M, kćerkom lokalnog, ali moćnog mlinara ovdašnjeg.

Trudnoća je već bila ušla u 4. mjesec no Meho se nije dao zbuniti već je odmah prešao na stvar. Cijena je bila 500 Njemačkih maraka i kazao im je da se ne moraju brinuti. Sve je
uradio kako treba, ali je jednu sitnicu zaboravio. Za deset dana su novine iz Sarajeva na naslovnim stranicama pisale kako je Milka M. jedva uspjela preživjeti.

O čemu se radilo? Meho je zaboravio gazu u njoj. I, infekcija se stvorila. I na zlo bacila. Igrom slučaja, brat mlinarov je bio neka fora u Socijalističkom savezu pa su je hitno, po vidjenju problema i bez kontakata sa lokalnim Domom zdravlja direktno odveli u Bolnicu Koševo u Sarajevo. Jedva je preživjela. Dr. Meho se nije osvrtao na to jer, zaboga, on je svoje
uradio, a što je mlinar nije doveo njemu da dovrši posao, najmanje ga je zanimalo. No, ni mlinar nije želio da cijela općina priča o čemu se radi tako da je pustio priču kako se radilo o akutnoj upali slijepog crijeva pa je direktno odveo u Sarajevo. I Dr. Meho je išao dalje. Sve dok nije došao do Esme, kćerke imućnog zemljoradnika koju je napumpao jedan gradski
džilkoš tokom njenog dolaska u grad jedne subotnje večeri. Gluho ne bilo! Da čuje selo kako je moja Esma trudna. Propao bih do Kine...govorio je njen otac, Edhem.

Naravno, Dr. Džulbić je bio tu da da riješi problem. E, nije ga riješio već je, problematičan kakav je i bio, samo napravio još veći. Došavši u Edhemovu kuću i ponovivši svoje novčane zahtjeve krenuo je ka raspremanju svojih medicinskih instrumenata- kako ih je zvao. To je znalo dojmiti neuke seljake koji su gledali pincete, gaze i ostale trice i kućine
koje se danas nalaze u svakoj kutiji Hitne pomoći. Medjutim, u silnoj želji da namakne što više novca, Mehmed je zaboravio najvažniju stvar: STERILIZARATI medicinske
instrumente. Ostalo je informacija za crne hronike. Dvadeset dana kasnije jadno dijete je umrlo zbog sepse dok je Edhem, ne mogavši izdržati bez svoje kćerke mezimice sam sebi
presudio.

Sačmaricom u stomak. Lovačkom. A Dr. Mehmed Džulbić? Ni milicija ga nije mogla stići jer je pokrio sve svoje tragove. Njegova riječ protiv Edhemove i Esmine porodice. Iako
su ga ispitivali do besvijesti u lokalnoj milicijskoj stanici, imao je alibi jer je Snježa, njegova ljubavnica (papiri za rastavu su mu već bili na Općinskom sudu) pod zakletvom tvrdila da on
uopće te večeri nije izbivao iz grada.

Cijelo vrijeme je bio kod nje. A on? Onako rastresen i lukav, samo je ponavljao: Moja diploma mi ne dozvoljava da radim takve stvari. Ovo je zavjera onoga mladog Sabahudina,
onoga nadri ljekara iz Sarajeva koji mi želi oduzeti praksu. Malo mu para, šta li?...ponavljao je neprestano, da bi država, koja to nikada i nije bila, povjerovala suludom doktoru i
zaključila slučaj uz riječi suca kako je infekcija nastala kao proizvod ranije Esmine operacije...Zamislite. Upale slijepog crijeva?!

Dr. Mehmed je ostavio medicinsku praksu. Mislite zbog ovoga? Ne, ne. Zbog već dovoljno prikupljenih sredstava da pokrene privatni biznis. I to onaj što oduvijek želješe.
Kafanski. No, rat je već kucao na vrata.

Nastaviće se....


Sabahudin Hadžialić

22.03.2006.

Organizovana anarhija

Onomad se pitah koliko ja, individua što se čovjekom zove, mogu svojim poslanjem učiniti prostore na kojima obitavam boljim i sadržajnijim ne samo za mene, već i za osobe što društvo mojim čine.

Onomad se pitah zbog čega ništa, ama baš ništa, ne znači vapaj žednoga u pustinji odnosno naglašavanje grešaka i mogućih alternativnih rješenja koje kao bolne žaoke čekaju da budu «implementirane» (gosp. Petrich- hvala ocu, hvala majci jer,... nova riječ nas je održala- njojzi hvala).

Bezglavo hitajući u susret novom milenijumu, nadao sam se da deset godina «turbulentne demokracije» može konačno pojesti samu sebe, nestajući u magli sopstvenih zabluda, no...Iznenada se probudih jednoga jutra Anno domini 2001, mjeseca dvanaestog a dana osmog protresen saznanjem da se nalazim unutar prostora kojima i nista drugo nije predodredjeno do da bude nikada do kraja iskorišteni poligon za probe svakojake vrste. Primjeri, dragi moj studente, primjeri? Nema problema, profesore, rekoh svome alter egu i nanizah nisku čudnoga biserja, ali unutar pitanja samih:

1. Ima li zemlje na svijetu sa 0 %, ili najmanje 0,4 % inflacije a da istovremeno više od 40 procenata radno sposobnog stanovništva ne radi?

2. Da li je moguće da u medjunarodno priznatoj nam domovini političari jedno govore, drugo rade, treće misle a četvrto..., e, četvrto...virtualno implementiraju?

3. Ima li zemlje na svijetu u kojoj postoje tri jezika kojima govore tri naroda a da razlika medju jezicima nije veća od 5 %, lingvistički kazano (podvlačim- medjunarodni dušebrižnici to rekoše, i to analitički rečeno) uz naznaku da su Ustavom zaštićeni i narodi i jezici (ili jezici i narodi?)?

4. Da li postoji zemlja na vascijelom dunjaluku koja ima tri vojske, pardon dvije, ili četiri...?

5. Ima li zemlje na svijetu u kojoj političari čine najveći dio zaposlene populacije- ili mi se samo čini?

Pitanja se nižu u nedogled u nadi da ću konačno dobiti prave odgovore, no jednom je jedan vrli pitac neki rekao da se unutar samih pitanja kriju sami odgovori, jer «Kto je ta, da prostiš...?»

E, prijatelju moj dragi... i ti profesore... i ti studentu...sve manje je ima...topi se država..Bosna i Hercegovina. Lagano nestaje pred smiraj čudjenja jer ni ja ni Vi ne učinismo ništa da ih spriječimo u suludoj nakani svojoj: Da oduzmu i posljednju nadu Vašoj i mojoj djeci da budućnost jeste ispunjena svjetlom i svježinom proljetnog cvijeta.




A ko su ONI, upitaćete?

Propali djaci i lijeni seljaci.

I ništa više.

Ni manje.

SABAHUDIN HADŽIALIĆ

22.03.2006.

Njegova priča (neispričana)

Nije mogao više. Sve mu je bilo dostupno.

Novac?

Njega je zaradio beskrupulozno švercajuci kafom, cigaretama pa čak i ljudskim

životima tokom džehenema/pakla što neko ratom nazvaše.

Ljubav?

To je mogao uvijek kupiti, jer novcem sve možeš. Zavisi šta smatraš ljubavlju.

Poštovanje?

Strahopoštovanje je zasadio u bašći sopstvenih namjera. Brutalno razvaljujući svakoga ko bi mu stao na putu.

Ali, ipak, nije mogao više. Jesen je bila. Sreo sam ga u drugom gradu kako sjedi na ivici pločnika obučen kao prosjak i moli...Moli jednu marku za hranu pominjući Allaha i/ili Boga uz procjenu onoga kome se obraća. Zastao sam.

Prepoznao me je.

Ne zbunivši se hladno mi reče: «Podaj nešto bivšemu borcu. Allah će te nagraditi. I djecu ti sačuvati...», pruživši prljavi dlan prema meni. U trenutku kao da je kroz moju
glavu prošla vječnost. Deja vu njegovog života. Povratak iskonu.

Povratak njegovom javstvu- biću koje on i jeste bio- običan prosjak suludih, sopstvenih namjera.

No, ovom prilikom on je molio, blago usmjeravajući pogled prema svakome koji bi mu mogao pomoći. Otrijeznih se. Ponovo ga pogledah, zavukoh ruku u džep i bacih mu pred noge pregršt oraha što nana mi jutros dade na polasku uz riječi:»Neka ti se nadje, sine moj..». Samo mu rekoh: «Još meda nadji pa zasladi...». Okrenuh se i nestadoh u šutljivoj gomili dok je on gladno sakupljao orahe rasute po cesti.

Sretoh ga nekoliko dana kasnije u njegovom restoranu u našem gradu.

Okupivši klimoglavce što beznadežno upijahu svaku njegovu riječ, u nadi da će od njega danas makar dobiti malo meze i pića, vazio je neprestano o investicijama, privatizacijama, narodu sopstvenome.

Ugledavši me, zavuče ruku u džep i izvadi samo jedan orah. Značajno ga pogleda i baci u mom pravcu: «Pogledaj, domaći, iz moje bašće...», uskliknu.
Izmakoh se i orah pade na drveni pod njegove ka(h)vane. Odgovorih mu samo:»Ne, hvala, nisam gladan!» i izadjoh.

Više se nikada nismo sreli. Razlog? Ubio se nekoliko dana kasnije. U pismu koje su pronašli ispod jastuka u njegovoj spavaćoj sobi je samo pisalo:

«Jedino što nikada nisam mogao imati je bio strah. Nikada me ničega nije bilo strah.»

I ništa više. Na dženazi je bilo raje. Njegove. Otišao sam tamo i uvjerio se da su došli da pronadju novoga njega. Da li su ga našli? Ne znam jer ih nisam mogao gledati kako ponizno traže mjesto bliže tabutu. Nekoliko dana kasnije i ja sam
napustio taj grad.

Nikada više ni pomislio na njega nisam. Do sada. Zbog čega? Gladan sam.

A priče se naplaćuju.

SABAHUDIN HADŽIALIĆ


<< 07/2006 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
3004

Powered by Blogger.ba